Kako sprečiti još jednu veliku recesiju?

Još jedan upad u Wall Streetu

U jesen 2008. američka ekonomija je stala na ivici kolapsa. Jedan od razloga je taj što je finansijski sistem, posebno komercijalne i investicione banke, deregulisan počevši od 1980. godine i kulminirao 1999. godine. 1999. godine ukinut je Zakon o staklenom staklu. Zakon Glass-Steagall izdvojio je ovlašćenja komercijalnog i investicionog bankarstva, čime je osigurano da banke ne preuzmu previše rizika od novca deponenata.

Senatator republikanac Phil Gramm je pomogao u pisanju i usvajanju Zakona o Gramm-Leach-Bliley iz 1999. godine koji je ukinuo Zakon o staklu-Steagallu. Još jedan ključni igrač bio je dugogodišnji predsednik Federalne rezerve Alan Greenspan, koji je takođe bio šampion bankarske deregulacije.

Nakon ukidanja Glass-Steagalla, pohlepa je osvojila previdnost i banke su previše rizikovale svojim novcem. Između 1999. i 2008. godine, Wall Street je postao manje sličan finansijskom okrugu i više kao Las Vegas Strip. Izgleda da ni uredba koja je i dalje postojala nije funkcionisala.

Predlog zakona o finansijskoj reformi koju je postavila Uprava Obame je, prvo, o sprečavanju još jednog kolapsa kompanija Wall Streeta i ponovnog regulisanja finansijske industrije do određenog stepena.

Derivati, sekuritizacija i stambeni balon

Tržište stambenih objekata, prije velike recesije, kretalo se punim parom i zajmoprimci koji nisu mogli stvarno priuštiti velike kuće stanovništvo inače pozajmljivali novac.

Velike banke stavljaju ove hipoteke u pakete hartija od vrednosti ili derivate, pod nazivom swap kreditnog zaduženja, koji su postali toksična sredstva za koja ćemo kasnije čuti mnogo toga. Tržište derivata nije regulisano, tako da su banke mogle ukinuti i ubaciti ove hipoteke u pakete derivata baš na bilo koji način koji žele.

Ponovo uđite u senator Phil Gramm. Senator Gramm je 2000. godine donio odredbu u zakonu koji je usvojen, Zakon o modernizaciji robnih berzi, kojim se iz regulacije izuzimaju kreditne neisplativosti.

Savršena oluja usledila je fenomenom pod hipotekom. Čak su i oni koji se zaista ne kvalifikuju za velike hipoteke počeli odobravati za te hipoteke. Nacionalna hipoteka i njen osnivač, Angelo Mozilo, jedan je od najvećih prestupnika. Tradicionalno obelodanjivanje koje se zahteva od zajmoprimaca nije bilo potrebno, a Countrywide je pravio hipoteke samo za svakoga ko je hodao na vrata. Dick Fuld, koji je bio na čelu Lehman Brothers kada nije uspeo, uložio je ogromne iznose u subprime hipoteke kao i vladine agencije Fannie Mae i Freddie Mac. Fannie Mae i Freddie Mac su kasnije isporučeni zbog ove odluke. Lehman Brothers je bio jedan od najvećih propusta finansijske firme u istoriji.

Čak i homebuilderi su ušli u čin. Prodali su kuće brzo kao što su mogli da ih izgrade, a neki su pomogli potencijalnim vlasnicima kuća da steknu hipoteke lažući o svojim kvalifikacijama.

Postepeno, sub-prime zajmoprimači su počeli da ne plaćaju hipoteke koje nisu mogli priuštiti.

Banke su držale velike količine ovih hipoteka u lošoj finansijskoj poziciji pošto su pretrpele velike gubitke u svojim kreditnim portfelima.

Bailouts

Da bi stabilizovali najveće firme Wall Streeta, iz straha od njihovog neuspjeha, uspostavljen je fond za spasavanje od 700 milijardi dolara, ozloglašeni TARP fond. Razlog za TARP bio je to što su neke od većih firmi, poput Citigroupa i AIG-a, propale još više destabilizirale ekonomiju. Trenutni akt o finansijskoj reformi u suštini procenjuje porez na velike firme koji stvaraju fond koji će se koristiti ako bilo koji od njih postane nestabilan. Ovo je jedna od ključnih tačaka neslaganja u zakonu o finansijskoj reformi.

Predloženi predlog zakona o finansijskim reformama takođe utvrđuje zahteve za kapitalom i likvidnošću za velike banke, zahtjeve koji su ranije bili postavljeni pod ukidanim Zakonom o staklu.

Takođe precizira da velike banke ne mogu imati odnos duga i kapitala od više od 15 do 1. Kada se desio talas u Wall Streetu, odnos duga prema kapitalu mnogih velikih banaka bio je mnogo veći od toga.

Kreditne agencije i postojeća pravila

Postoje neke regulative o bankama i drugim finansijskim institucijama, iako je ukinut Zakon o Glass-Steagall-u. Međutim, moramo da pitamo gde su te regulatorne agencije bile tokom ovog usporavanja. Na primjer, Komisija za vrijednosne papire i razmjenu (SEC) bila je ovlaštena da zatraži bolje objelodanjivanje procesa sekjuritizacije zamjenika kreditnog rizika. Pod bivšim direktorom Chris Coxom, nije.

Federalne rezerve i Federalna korporacija za osiguranje depozita (FDIC) reguliraju komercijalne ili maloprodajne banke. Gde su oni bili kada su ove banke pravile hipotekarne kredite pod hipotekarnim kreditima?

Ostali regulatorni akteri su agencije za kreditne rejtinge koje vrednuju obveznice koje izdaju velike banke. Postoje tri osnovne agencije za rejting - Moody's, Standard and Poor's i Fitch Ratings. Dali su velikim bankama koje su ove kreditne pakete stavile zajedno na najviše kreditne rejtinge, iako je toksična imovina koja se sastojala od paketa zajmova bila izuzetno rizična. Naravno, agencije za bonitet plaćaju banke koje ih zapošljavaju, a čini se da kriju sukob interesa. Od tada je bilo govora o nacionalizaciji agencija za kreditni rejting.

Etika i korporativno upravljanje

Jedna od žalbi je da velike banke Wall Streeta nisu praktikovale finansijsku etiku . Umjesto da se bave pažnjom novcem deponenata, velike banke se kladale prema svojim klijentima koristeći rizične swapove kreditnog rizika tokom hipotekarne krize u stambenom vlasništvu, kako bi privukle kratkoročnu profitabilnost.

Kratkoročna profitabilnost ne bi trebalo da bude cilj bilo koje firme u kapitalističkom društvu. Firma sa kojima se javno trguje, akcionari moraju da zadovolje. Akcionari su zadovoljni maksimizacijom cene akcija firme. Čini se da su velike banke Wall Streeta ovo zaboravile pre i tokom talasa Wall Streeta. Komponenta maksimizacije imovine akcionara je društvena odgovornost. Ako velike kompanije nisu društveno odgovorne, dugoročno neće maksimizirati cenu akcija i akcionari neće želeti da poseduju svoje akcije. Upravo to se sada dešava sa velikim bankama.

Univerzitetski kurikulumi se već mijenjaju zbog finansijske krize. Poslovne škole stavljaju težak naglasak na poslovnu i finansijsku etiku. Možda ako se u prošlosti više naglasila etika u nastavnim planovima i programima, bilo bi više finansijskih menadžera koji bi shvatili šta je etika značila.

Biće zanimljivo videti kako finansijska reforma protrese na podijum Kongresa. Neka vrsta regulative banke treba da se vrati na svoje mesto kako bi se rizično ponašanje velikih banaka vratilo pod kontrolu. Postoji prostor za derivate u našoj privredi, ali to nije u našim bankama.